Isaija 16

1 Å aljite jaganjce gospodaru zemaljskom, od Sele do pustinje, ka gori kæeri Sionske. 2 Jer æe biti kæeri Moavske na brodovima Arnonskim kao ptica koja luta, otjerana s gnijezda. 3 Uèini vijeæe, narode, naèini sjen u podne kao noæ, zakloni izagnane, nemoj izdati bjegunaca. 4 Neka kod tebe borave izgnani moji, Moave; budi im zaklon od pustoÅ¡nika; jer æe nestati nasilnika, prestaæe pustoÅ¡enje, istrijebiæe se sa zemlje koji gaze druge. 5 I utvrdiæe se prijesto milošæu, i na njemu æe sjedjeti jednako u Å¡atoru Davidovu koji æe suditi i tražiti Å¡to je pravo i biti brz da èini pravdu. 6 Ãusmo za oholost Moava vrlo ponositoga, za ponos njegov i oholost i obijest njegovu; laži njegove neæe biti tvrde. 7 Zato æe ridati Moavac nad Moavcem, svi æe ridati; nad temeljima Kir-Aresetskim uzdisaæete, jer su razvaljeni. 8 I polja Esevonska posuÅ¡iÅ¡e se i èokot Sivamski; gospoda narodna potrÅ¡e krasne loze njegove, koje dosezahu do Jazira i vijahu se po pustinji; odvode njegove pružahu se i prelažahu preko mora. 9 Zato æu plakati plaèem Jazirskim za èokotom Sivamskim; zaljevaæu te suzama svojim, Esevone i Elealo, jer pjesma o ljetini tvojoj i o žetvi tvojoj pade. 10 I nesta radosti i veselja s polja rodnoga, u vinogradima se ne pjeva ni podvikuje, vina u kacama ne gazi gazilac; uèinih kraj pjesmama. 11 Zato utroba moja jeèi kao gusle za Moavom, i srce moje za Kir-Eresom. 12 I kad se vidi da se umorio Moav na visini svojoj, uæi æe u svetinju svoju da se pomoli; ali niÅ¡ta neæe svrÅ¡iti. 13 Ovo je rijeè Å¡to reèe Gospod za Moava davno. 14 A sada veli Gospod govoreæi: do tri godine, kao Å¡to su godine najamnièke, oloÅ¡aæe slava Moavova sa svijem mnoÅ¡tvom njegovijem, i Å¡to ostane biæe vrlo malo i nejako.