Jov 14

1 Ãovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira. 2 Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. 3 I na takoga otvoraÅ¡ oko svoje, i mene vodiÅ¡ na sud sa sobom! 4 Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko. 5 Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi. 6 Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrÅ¡i kao nadnièar dan svoj. 7 Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se joÅ¡ omladiti i da neæe biti bez izdanaka; 8 Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov, 9 Ãim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad. 10 A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je? 11 Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne, 12 Tako èovjek kad legne, ne ustaje viÅ¡e; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega. 13 O da me hoæeÅ¡ u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daÅ¡ rok kad æeÅ¡ me se opomenuti! 14 Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena. 15 ZazvaæeÅ¡, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeÅ¡. 16 A sada brojiÅ¡ korake moje, i niÅ¡ta ne ostavljaÅ¡ za grijeh moj. 17 Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezujeÅ¡ bezakonja moja. 18 Zaista, kao Å¡to gora padne i raspadne se, i kao Å¡to se stijena odvali s mjesta svojega, 19 I kao Å¡to voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaÅ¡ u niÅ¡ta. 20 NadvlaðujeÅ¡ ga jednako, te odlazi, mijenjaÅ¡ mu lice i otpuÅ¡taÅ¡ ga. 21 Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine. 22 Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duÅ¡a njegova u njemu tuži.