Jov 37

1 I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta. 2 SluÅ¡ajte dobro gromovni glas njegov i govor Å¡to izlazi iz usta njegovijeh. 3 Pod sva nebesa puÅ¡ta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih. 4 Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti Å¡to odgaða kad se èuje glas njegov. 5 Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti. 6 Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome. 7 Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje. 8 Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži. 9 S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima. 10 Od dihanja Božijega postaje led, i Å¡iroke vode stiskuju se. 11 I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom. 12 I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve Å¡to mu zapovjedi po vasiljenoj. 13 Ãini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo. 14 Ãuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija. 15 ZnaÅ¡ li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega? 16 ZnaÅ¡ li kako vise oblaci? ZnaÅ¡ li èudesa onoga koji je savrÅ¡en u svakom znanju? 17 Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga? 18 Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo? 19 Nauèi nas Å¡ta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu. 20 Hoæe li mu ko pripovjediti Å¡to bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt. 21 Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, poÅ¡to vjetar proðe i oèisti ga; 22 Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu straÅ¡nija slava. 23 Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi. 24 Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.