Poslovice 6

1 Sine moj, kad se podjemèiÅ¡ za prijatelja svojega, i daÅ¡ ruku svoju tuðincu, 2 Vezao si se rijeèima usta svojih, uhvatio si se rijeèima usta svojih. 3 Zato uèini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega. 4 Ne daj sna oèima svojima, ni vjeðama svojima drijema. 5 Otmi se kao srna iz ruke lovcu, i kao ptica iz ruke ptièaru. 6 Idi k mravu, ljenivèe, gledaj putove njegove, i omudraj. 7 Nema voða ni upravitelja ni gospodara; 8 I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piæu svoju. 9 Dokle æeÅ¡, ljenivèe, ležati? kad æeÅ¡ ustati od sna svojega? 10 Dok malo prospavaÅ¡, dok malo prodrijemljeÅ¡, dok malo sklopiÅ¡ ruke da prilegneÅ¡, 11 Utom æe doæi siromaÅ¡tvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan èovjek. 12 Ãovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima; 13 Namiguje oèima, govori nogama, pokazuje prstima; 14 Svaka mu je opaèina u srcu, kuje zlo svagda, zameæe svaðu. 15 Zato æe ujedanput doæi pogibao njegova, èasom æe se satrti i neæe biti lijeka. 16 Na ovo Å¡estoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duÅ¡i njegovoj: 17 Oèi ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu, 18 Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trèe na zlo, 19 Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameæe svaðu meðu braæom. 20 Ãuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 21 Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla. 22 Kuda god poðeÅ¡, vodiæe te; kad zaspiÅ¡, èuvaæe te; kad se probudiÅ¡, razgovaraæe te; 23 Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava; 24 Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða. 25 Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim. 26 Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu duÅ¡u. 27 Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale? 28 Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže? 29 Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne. 30 Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti duÅ¡u svoju, buduæi gladan; 31 Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega. 32 Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, duÅ¡u svoju gubi ko tako èini; 33 Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati. 34 Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne Å¡tedi na dan osvete; 35 Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeÅ¡ i mnogo darova davati.